U gastronomskom zapisu na kamenoj ploči iz 5. stoljeća prije Krista, slučajno pronađenoj u Ateni, među uklesanim plodovima morske trpeze spominju se mudre čarobnice, bogolike lignje, za koje se tvrdilo da proriču sudbinu samom Posejdonu, gospodaru podmorja i pučine.
 
Dokaz je to da se još od antičkih vremena uživalo u lignjama (lat. Loligo vulgaris), navodno najnježnijem pripadniku glavonožaca, i od svih njihovih vrsta u našim krajevima najcjenjenije kao hrane. Domaće priobalno stanovništvo lignje lovi većinom u jesensko-zimskom razdoblju, iako ih je tada manje ali su neusporedivo veće i ukusnije od ljetnih. Uz to, svježa lignja vrlo je zdrava, obiluje visokokvalitetnim bjelančevinama i mastima, te ostalim vrijednim mikronutrijentima, a potvrda njezine svježine je promjena boje na dodir, za što su zaslužni kromatofori.
 
Lignja je nezaobilazan dio mediteranskog kulinarstva, s brojnim načinima pripreme, od sirove i na žaru do pirjane i pržene, a svojim oblikom pogodna je i za punjenje.